nisu samo privatna, samo javna ili samo zajednicka. uzmimo prostor - cak i kada je privatan, njegovo privatno koristenje je uredjeno i ugraniceno javnom regulativom, namjenama itd. e sad, ta viseslojnost postaje vidljiva kada je rijec o konkurentskim dobrima, dobrima koji imaju vise potencijalnih koristitelja i koristenja. prava tragedija zajednickih dobara u nasem drustvu nije u konkurentskom ponasanju koristitelja (jedan ce ograditi sve sebi) nego rezima koristenja, pri cemu postoji neuredjena hijerarhija moci (privatno uglavnom jace od javnog, javno uglavnom poslusno privatnom, a privatno i javno redovito jace od zajednickog). dakle, istinski problem upravljanja dobrima je politicki problem razlicite snage koristitelja iz razlicitih rezima koristenja: zajednica ce uvijek popusiti pred naletom kapitala, a javna uprava ce uglavnom biti prijemciva za argumente kapitala, a ne argumente zajednice. inzistirati samo na zajednickim dobrima - mimo javnoga i mimo kapitala - jest voditi izgubljenu bitku. jedini nacin da zajednicko upravljanje moze prezivjeti jest ojacati sferu javnoga: procese participacije zajednice i strucnjaka u odlucivanju o rezimima upravljanja dobrima. u nasoj puko nominalnoj demokraciji taj tok artikulacije odozdo nema, nema je gdje bi je izvjesno trebalo biti - na lokalnoj razini. da zakljucim ovaj predugi post, borbu za zajednicka dobra moze se dobiti samo ako izgradimo prostor za zajednicko koristenje jacanjem javnoga - zazirati od drzave znaci odustati vec u startu. - Tomislav Medak

Dobar komentar, puno ljudi zaboravlja ovo što si primijetio - privatno nije binarna osobina (jest ili nije privatno). Sve one stvari koje su nam najvažnije (hrana, stan, školovanje) su jako regulirane. Ja bih rekao da je tragedija zajedničkih dobara u tome što očekujemo gotova pravila za funkcioniranjei što nemamo osobit interes u tom zajedničkom. Pašnjaci u Švicarskoj i navodnjavanje u Nepalu (primjeri funkcionalnog zajedničkog dobra) funkcioniraju jer je tim ljudima bilo životno važno. Na primjer, planinarenje i lov. Planinari vole prirodu, lovci isto. Međutim, lovačka društva imaju *interes* u čuvanju svog lovačkog područja (jer naplaćuju lovcima iz drugih društava lov u tom području). Nije im interes da netko izlovi svu divljač. Postoji neka ideja kako je planinarenje "plemenitije" i "ekološkije", ali osim te ljubavi - planinari imau samo ljubav, a lovci imaju i ljubav i korist da od toga se prirdni okoliš (zajedno s lovinom) sačuva). Ta korist, zajedno s dovoljno vremena da se pravila stvore, je ono što je važno da bi zajedničko uredno funkcioniralo. E sad, u neki ruku zakon je lovcima omogućio zajedničko vlasništvo (u stvari zakup, ali funkcionira kao privremenozajedničko vlasnštvo), a to planinarima ne omogućuje. Planinari to i ne žele, jer misli da netko drugi (npr. država) mora popravljati planinarske domove (npr. izuzetno skupo održavanje doma na Snježniku), plaćati uređivanje staza. Ostrom je primijetila da država teško može urediti dobra pravila do kakvih može doći lokalna zajednica - nakon *dugo* eksperimentiranja. Ali, ljudi ta pravila danas očekujemo od države. - Tomo Krajina

@tomi potpuno se slazem i naglasio bih pregovaracki karakter u koristenju prostora koji proizlazi iz relacijskog a ne centriranog shvacanja moci koji se izgleda najcesce pojavljuje u govoru o prostornim resursima (ili je to do anarhistickih krugova?). a cini mi se da je shvacanje moci kao vlasnistva i gledanje na drustvo kroz zamisljene centre moci jos jedan korolar slabosti same zajednice i gradjanske mobilizacije. - kruno